Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
10.10.2007
Članak 28. Ustava RH određuje:
„Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.“
Istu formulaciju ponavlja i čl. 3 st. 1 Zakona o kaznenom postupku.
Jurisprudencija navedenu odredbu definira kao „pretpostavku nevinosti“ koja po V. Bayeru ima dva značenja:
- da okrivljenik nije pravno dužan iznositi svoju obranu niti je dokazivati i da teret dokaza, prema tome leži na tužitelju, a supsidijarno na raspravnom sudu,
- da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo onda kada je potpuno uvjeren da je okrivljenik nevin nego i onda kada doduše nije potpuno uvjeren u njegovu krivnju, ali nije potpuno uvjeren niti u njegovu nevinost, jer su u času donošenja donošenja presude postojali dokazi koji su okrivljenika u izvjesnoj mjeri teretili, ali sud nisu mogli u potpunosti uvjeriti u njegovu krivnju.
V.Bayer upozorava na činjenicu da je ova pretpostavka osnovica svakog civiliziranog pravosuđa, jer bi su suprotnom (kada bi teret dokaza bio na okrivljeniku) to bi bila osnovica za „tiraniju državnih tijela nad građanima“.
Ovo su klasične misli izrečene o najvažnijoj pretpostavci kaznenog postupka.
Međutim, da li je građanin zaista zaštićen od tiranije državnih tijela?
Sam čin pokretanja kaznenog postupka za svaku osobu predstavlja tešku životnu situaciju u kojoj je napadnuta njegova osobnost. Ugrožena je njegova materijalna, moralna, obiteljska, a nerijetko i zdravstvena egzistencija. Ima karakternu oznaku sumnjivca koji je teško povrijedio norme određene zajednice. Predstoji mu teška i skupa borba. Postaje kazneni predmet koji ima broj i kojeg se profesionalno i bezdušno obrađuje. A što se dešava ako na kraju postupka bude oslobođen? Ako sud zauzme stav da nije kriv i da je čitav postupak opredmećen u desecima stranica sudskog spisa neosnovan?
Na to pitanje Ustav RH i Zakon o kaznenom postupku ne daju odgovor.
Postali ste žrtvom pravosuđa, a za to nitko ne snosi odgovornost niti vi u pravilu nemate zakonsko pravo na naknadu štete.
Ovdje mislimo na štetu zbog neosnovano pokrenutog i vođenog kaznenog postupka ( u slučajevima kada je optužba odbijena ili se optuženik oslobađa od presude) bez obzira da li se radi o klevetničkom pokretanju postupka (kada postoji kod organa gonjenja svijest da je optužba lažna) ili o nestručno pokrenutom ili vođenom kaznenom postupku ( pogrešnoj ocijeni dokaza, krivim pravnim kvalifikacijama i sl.) bilo od strane tužiteljstva ili suda.
Važeći Zakon o kaznenom postupku u čl. 494-498 pravo na naknadu štete priznaje pod određenim uvjetima osobi „ prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena“ te osobi koja je bila u pritvoru ili koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode.
Navedenim odredbama nisu obuhvaćene osobe protiv kojih je vođen kazneni postupak, a za koje je utvrđeno ( osim ako nisu bile neosnovano u pritvoru), u bilo kojoj fazi postupka, a prije postupka po izvanrednim pravnim lijekovima, da nisu krive za djelo za koje su bile optužene. Za tu nedužnu skupinu ljudi koja je maltretirana od strane državnih tijela, Zakon o kaznenom postupku nije predvidio nikakvu satisfakciju. Po sadašnjem uređenju vas se prvo mora pravomoćno osuditi, a tek ako optužbe budu odbijene u postupcima po izvanrednim pravnim lijekovima, onda vam se priznaje pravo na naknadu štete.
Postoje odredbe o izvanugovornoj šteti u Zakonu o obveznim odnosima, ali tu štetu kao i njezinu visinu vi morate mukotrpno dokazivati i veliko je pitanje je da li će vam je sud dosuditi? A koliko štete trpi vaš ugled što ste više godina bili sumnjivi, što su vas mediji slikali i iscrpno razotkrivali, što se ta okolnost bilježila u raznim potvrdama ili uvjerenjima za dobivanje posla, pa vam je zapravo onemogućen daljnji profesionalni razvoj, i što se možda na kraju, iako oslobođeni od strane suda, za mnoge u okolini ipak ostali sumnjivac? I to zbog čega? Zbog pogreške državnih birokrata kojem se ništa zbog toga neće desiti i koji će možda napredovati u svojoj daljnjoj karijeri.
U Zakonu o kaznenom postupku ne postoji brana koja bi spriječila olako pokretanje kaznenih postupaka bez dokaza koji zaista upućuju na krivnju. Kako inače objasniti statistički podatak da u Republici Hrvatskoj u razdoblju 1998-2004 god. od optuženih 14.967 osoba za tzv. gospodarski kriminal samo ih 65 % (9692 osobe) proglašeno krivima?!
Zato smatramo da je neophodno da se u Republici Hrvatskoj zajamči naknada štete svim osobama zbog neosnovano pokrenutih kaznenih postupaka, a da se podzakonskim aktima odrede kriteriji njene visina, time što ona ne bi isključivala druge dokazane materijalne i nematerijalne oblike štete (izgubljenu zaradu, narušavanje zdravlja). To bi ujedno značilo da nadležna državna tijela moraju zaoštriti i pitanje odgovornosti prvenstveno ljudi iz državnih odvjetništava koji su pokretali takve postupke bez dokaza ili dokaza sumnjive provijencije.
Bez ovakvih pravnih garancija pretpostavka nevinosti u našoj pravosudnoj kulturi ima zbilja samo deklarativno značenje i ne sprečava tiraniju državnih aparatčika koji iz svojjih ugodnih kancelarija pišu nedokazane i optužne akte, te se kasnije šepure na sudovima maltetirajući nevine osobe.
