Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
01.05.2008
„Vladavina prava" sažeto iskazuje vladajuću političku ideologiju i vladajuća moralna određenja današnjih parlamentarnih građanskih demokracija.
Društva koja su povijesno prethodila građanskom demokracijama bila su oblikovana na drugim političkim i moralnim idejama, pa zato možemo govoriti o historičnosti idejnih i vrijednosnih premisa političke vladavine.
Ovdje ćemo ukazati samo na neke druge idejne principe koji su bitno određivali sadržaj prava kao glavnog regulatora društvenih odnosa.
To su: principi vladavine zakona, božjeg prava, prirodnih prava i radničke klase.
Vladavina zakona bila je dominantna u političkoj teoriji i praksi antičkih Grka. Nije slučajno da Platonovo glavno djelo ima naziv „Zakoni".
Najpravednija država je ona u kojoj vladaju zakoni. Nema nikakve ljudske zajednice bez zakona. Bez zakona bi vladalo nasilje nepravednih nad pravednim.
Vladavina zakona nije jednaka vladavini prava.
Vladavina zakona ne poznaje ideje zaštite ljudskih prava i pravnog ograničenja zakonodavca u regulaciji određenih drugih sfera života koja se od strane društva vrijednosno određena kao neupitna dobra.
Ideja svemoći božjeg prava je prožima političku ideologiju i svakidašnji život feudalnih društva. Bog je najviši zakonodavac na kojem počiva sav poredak u svijetu.
Svi svjetovni zakoni i vrijednosni stavovi moraju biti u skladu s biblijskom objavom i njenim interpretacijama od strane svećenstva.
Ideja prirodnih prava je bila glavna ideologija građanstva u borbi za vlast i rušenje feudalnih poredaka. Umjesto božjeg autoriteta, uvodi se priroda kao novi apsolut kojem sve mora biti podređeno. Zbog prirodne slobode i jednakosti ljudi, nova vrijednost postaju političke slobode, ograničenja monarhove vlasti, podjela vlasti normiranje političke jednakosti, izborna prava itd.
Vladavina radničke klase je neuspješni povijesni eksperiment koji je bio pokušaj realizacije humanističkih ideja K. Marxa, koji se u praksi pretvorio u teror i masovna ubojstva. U biti te ideologije, koja je doživjela mnogobrojne interpretacije, je ideja da radnička klasa ima povijesnu misiju da ostvari emancipaciju ljudi od okova ekonomske i duhovne bijede. Monopol na vodstvo u ostvarenju tog društva uzurpirali su pripadnici Partije koja najbolje zna kako izgraditi društvo sreće, bez prava drugih i same radničke klase da njihova ostvarenja slobodno kritiziraju i na slobodnim demokratskim izborima testiraju. Svatko tko je mislio drugačije od služben misli Partije, postao je protivnik radničke klase i cijelog društva, te je bio onemogućen da djeluje - putem gulagiziranja ili likvidiranja.
Vladavina prava je zamijenila ideologiju prirodnih prava, ali je mnoge njene tekovine - jednakost pred zakonom, političke slobode, podjelu vlasti, neovisnost sudske vlasti - ugradila u svoje temelje. Njen novum odnosi se na ograničenje i kontroli države u regulaciji sfere ljudskih prava, te u neovisnosti sudske vlasti u primjeni i tumačenju prava.
Prema Hayeku, politički sustav utemeljen na vladavini prava, treba ispuniti tri klasična zahtjeva:
Gore navedeni zahtjevi su opća mjesta svake teorije prava koja se bavi organizacijom državne vlasti i analizira vladavinu prava, pa zato nećemo ih posebno analizirati.
Mi ukazujemo na činjenicu da središnje mjesto u ostvarenju vladavini prava pripada sudovima koji s jedne strane kontroliraju rad zakonodavnih i izvršnih tijela, a s druge strane određuju što je pravo u svakom pojedinačnom slučaju. Ovakva uloga (moć) sudstva se ne problematizira u vladajućoj teoriji. Hayek, kad razmatra probleme s kojima se vladavina prava suočava, ne problematizira položaj sudske vlasti: «Vladavina prava samo je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za individualnu slobodu: unutar prostora koji to načelo ostavlja zakonodavstvu i upravi ovi mogu još uvijek biti neugodni i veoma štetni.»
Što je sa prostorima koje je zauzela sudska vlast ? Da li je kretanje po njima uvijek ugodno i slobodno? Da li tu postoje neke, čak i smrtonosne zamke?
