Pravni praktikum

POGREŠNA ODLUKA USTAVNOG SUDA

17.07.2008

U Narodnim novinama br. 78  od 7.07.2008. god objavljena je važna odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-821/2007 od 18.06.2008.god.

U njoj je Ustavni sud zauzeo stav u vezi sporova koji se odnose na prava bračnih drugova koji nisu upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnina, a njihovi bračni drugovi -zemljišnoknjižni vlasnici nekretnina - su tim nekretninama pravno raspolagali, pa su ih, između ostaloga, zalagali svojim vjerovnicima u svrhu osiguranja tražbina.

U  slučaju o kojem je odlučivao Ustavni sud radi se pravnom poslu iz 1998. god. Vjerovnik je sa dužnikom sklopio sporazum o fiducijarnom osiguranju na temelju kojeg je na njega prenesena nekretnina. Pošto dužnik nije vratio kredit, vjerovnik postao punopravni vlasnik nekretnine. Nakon toga, supruga dužnika, koja u trenutku sklapanja sporazuma o osiguranju nije bila upisana kao suvlasnica nekretnine, zahtjeva od suda da se utvrdi da je ona vlasnica 1/2 nekretnine, što Općinski i Županijski sudovi u Varaždinu  usvajaju.

Vjerovnik podnosi ustavnu tužbu koja je odbijena, jer Ustavni sud smatra da su presude nižih sudova pravilne, pa je prihvatio  njihova slijedeća bitna obrazloženja:

• - da je pravno raspolaganje supruga/dužnika bilo protivno kogentnoj normi čl. 250 Obiteljskog zakonika koja određuje pravo suvlasništva u bračnoj stečevini, ako drugačije nije ugovoreno, te da se zato radi o ništavom pravnom poslu, a na temelju takvog pravnog posla se ne može upisati pravo vlasništva u zemljišnim knjigama
• - da u vrijeme sklapanja pravnog posla nije vrijedila presumpcija o potpunosti i istinitosti stanja o zemljišnim knjigama jer je njena primjena bila odgođena do 1.01.2002.god.

Međutim, uz odluku Ustavnog suda, objavljeno je zajedničko izdvojeno mišljenje dvoje ustavnih sudaca - Snježane Bagić i Alda Radolovića. Ono je logičnije i utemeljenije na propisima od same odluke Ustavnog suda.

Predlažemo vam da ga pročitate, a mi ćemo ukazati na najvažniji argument kojim se pobija obrazloženje Ustavnog suda, a to je da pravni posao nije bio ništav radi toga što ga nije sklopio bračni drug koji nije bio upisan kao suvlasnik nekretnine.

S. Bagić i A. Radolović pravilno ukazuju i zaključuju, da  je u vrijeme sklapanja pravnog imovina bračnih drugova bila zakonski uređena kao zajednička imovina kojom bračni drugovi  raspolažu zajednički, „ ali nije točno da je pravni posao kojeg s trećim sklopi samo jedan od njih ništetan, po odredbi iz stavka 2. Članka 322 Zakona o obveznim odnosima (ZOO iz 2005., a slično je bilo i po stavku 2.članka 103. ZOO-a iz 19768/1991) ostaje valjanim posao koji je zabranjen samo jednoj strani, a ta se odredba u konkretnom slučaju može primijeniti iz jednostavnog razloga što sklapanje ugovora o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva nije bilo zabranjeno podnositelju ustavne tužbe u svojstvu vjerovnika odnosno treće osobe. Sam ZV u stavku 2. čl. 61. određuje da, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništvo na nekretninama pod pretpostavkom po kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige i onda ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko."

Nijedan od sudaca koji su bili na strani dužnikovog bračnog druga nije objasnio zašto u svojem suđenju nije primijenio gore navedena zakonske odredbe, pa zato smatramo da je Ustavni sud teško pogriješio i stvorio novu žrtvu pravosuđa. 

Ova greška najviše sudske instance dokazuje našu tezu, da ne vlada pravo, već da vlada pravna moć koja se ostvaruje u  presuđivanju, a implementacija pravednosti u određenom sporu sporedna stvar koja se može, ali i ne mora dogoditi.

Ustavni sud