Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
22.03.2008
Što nije u redu sa odvjetničkom tarifom da se hrvatska država želi umiješati u određivanje njene visine?
U najnovijem javnom sporu, između predstavnika Hrvatske odvjetničke komore (HOK) i Ministarstva pravosuđa RH (MP) u vezi ideje MP-a da Sabor RH odobrava odvjetničku tarifu i na taj način kontrolira visinu cijena odvjetničkih usluga potežu se raznorazni argumenti, više u funkciji dizanja magle, a ne da se s njima pronikne u problem objektivno preskupih odvjetničkih usluga.
Čudna je tvrdnja predsjednika HOK-a da bi bila protuustavna Saborska kontrola visine odvjetničke tarife.
Zašto?
Čl. 27 Ustava RH određuje:
„Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom".
Ustavno normirana samostalnost odvjetničke profesije ne znači da država nema pravo kontrolirati visinu cijene njezinih usluga. To ustavom nije nigdje zabranjeno. Samostalnost i neovisnost odnose se na zabranu miješanja države u unutarnje ustrojstvo, način rad, izbora osoba koje obavljaju posao odvjetnika, načina pružanja usluge itd. Kada bi odvjetnici odredili da cijenu njihove usluge formira tržište, tada bi bilo neopravdano vršiti njezinu kontrolu. U takvim uvjetima cijena bi se sama formirala i nitko ne bi imao protiv toga da netko, ako to želi, plati 100.000,00 kn za podnesak koji može biti napisan na samo dvije stranice.
Međutim, umjesto tržišta, cijenu određuje odvjetnička birokracija putem kompliciranog akta koji se zove odvjetnička tarifa u kojoj je „vrijednost predmeta spora" određen kao glavni kriterij za određivanje cijene usluge.
Što je veća vrijednost spora, odvjetnik ima pravo zaračunati i veću nagradu.
Zašto?
Zašto je cijena usluge izrade napr. prijedloga za ovrhu (koji se radi po obrascu) košta desetke tisuća kuna ako je vrijednost spora velika, odnosno par stotina kuna ako mu je vrijednost mala?
Rad u koji je uloženo jednako znanje i potrošena ista količina vremena različito se naplaćuje.
Zašto?
Iz navedenog proizlazi da cijena odvjetničke usluge prvenstveno ovisi o mogućim materijalnim probicima odnosno gubicima za stranke kojoj se pruža usluga, a u manjoj mjeri o radu, znanju i vremenu koje je potrošeno za pružanje određene usluge. U tome je i njen glavni nedostatak, jer jedno je materijalni probitak na koji ima pravo zastupana stranka, a drugo je cijena rada i znanja da se taj probitak ostvari. Nesporno je da probitak ovisi o radu odvjetnika, ali problem je u tome da, ako stranka ne ostvari planiranu korist odvjetnik naplaćuje istu cijenu svoje usluge, a stranka još mora platiti i troškove zastupanja odvjetnika suprotne strane.
Cijeli rizik uspjeha/neuspjeha u sporu prevaljuje se na stranku, a odvjetnik bez obzira na konačan rezultat ima pravo naplatiti cijenu svoje usluge, koja je s druge strane formirana na način da ovisi o visini moguće koristi.
HOK bi trebao ukinuti tarifu tako da tržište formira cijene pojedinih usluga. Sadašnje administrativno određivanje cijena stimulira davanje usluga koje su pretplaćene, proizvodi nekvalitetne usluge, stvara uvjete za postojanje odvjetničkog hohštaplerstva, onemogućava tržišno natjecanje među odvjetnicima (jer svi po istoj cijeni nude svoje usluge koje nisu jednake kvalitete) i omogućuje korupciju sa poslovodnim strukturama oko diobe naplaćenih visokih odvjetničkih troškova.
Nesporno je da odvjetnička struka treba biti iznadprosječno plaćena, ali da li njihov rad toliko vrijedi da sada imaju pravo za jedno ročište od pola sata zaračunati 100.000,00 kn, a sudac koji odlučuje na tom ročištu ima desetak tisuća kuna neto mjesečne plaće?
Ako bi određivanje cijene odvjetničkih usluga od strane tržišta u sadašnjim uvjetima bilo suviše radikalno, moguća je ugradnja drugih objektivnijih kriterija kao što je napr. to cijena satnice odvjetničkog rada. Međutim i u tom slučaju država bi trebala kontrolirati visinu satnice odvjetničkog rada. Koliko bi ona koštala to je stvar dogovora, ali bi trebala biti veća od satnice saborskog zastupnika.
Nadamo se da Vlada i Sabor RH neće popustiti pred silnim lobiranjima koja slijede.
Vladavina prava ne znači bogaćenje na ostvarenju tuđih prava.
HOK
MP
