Pravni praktikum

O JEDNOJ VRSTI PRISILE

24.11.2007

 

Čl. 309 st. 2 i 3 Kaznenog zakona Republike Hrvatske određuju :

„Tko za vrijeme postupka pred sudom, a prije donošenja pravomoćne  sudske odluke, u javnim sredstvima priopćavanja, na javnom skupu ili pred skupinom ljudi, iznosi svoje mišljenje o tome kako bi u tom slučaju pravosudni dužnosnik trebao postupati ili kakve bi odluke donositi,

kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

Nema kaznenog djela iz stavka 2. ovoga članka ako njegovo zakonsko obilježje ostvari ostvari optuženik ili njegov branitelj, ako su izjnjeli svoje mišljenje nakon službenog priopćenja  za javnost od strane državnog odvjetnika ili suca glede određenog slučaja."

Koji je smisao ove odredbe koja zabranjuje javno razmišljanje o radu i odlučivanju „pravosudnih dužnosnika"  do trenutka kada se ne donese pravomoćna odluka?

U svojoj knjizi „Kazneni zakon u sudskoj praksi" (Naklada Zadro, 2001 god), Ana Garačić , pravosudna dužnosnica na funkciji sutkinje Vrhovnog suda RH, iznosi mišljenje da :

„Kazneno djelo iz ovoga članka u potpunosti je novo kazneno djelo kojim se zaštićuje neovisnost pravosudnih dužnosnika".

Da li je pravilan gore navedeni zaključak  - da javno razmišljanje o radu i odlučivanju pravosudnih dužnosnika znači napad na njihovu neovisnost?

Biti neovisan ili samostalan znači imati mogućnost odlučivati bez nečije vanjske prisile.

Nesporno je da sudac treba samostalno donositi odluke. Radi se o civilizacijskoj baštini građanskog društva.

Da li nečije iznošenje mišljenja o tome kako sudac sudi ili odlučuje predstavlja oblik prisile koja utječe na njegovu samostalnost?  

Same stranke u postupku iznose svoja različita mišljenja i argumente o tome kako sudac treba presuditi. Kontradiktornost stavova sucu pomaže da što pravilnije odluči. Ako argumenti izađu iz sudnice i dobe javni karakter te potaknu da se javnost uključi u diskusiju, zašto oni  prema zakonu dobivaju karakter prisile?

Javni argumenti mogu utjecati na suca, a on ih može prihvatiti ili odbiti - u tome je on potpuno samostalan, pa oni nisu sami po sebi nikakva prisila koja utječe na njegovu samostalnost.

Navedenim zakonskim odredbama ne štiti se neovisnost rada sudaca ( i ostalih „pravosudnih dužnosnika"), nego onemogućava javna i  kritička prosudba  o njihovom radu.

Ustav Republike Hrvatske  u čl.119. st. 2  određuje da se  javnost može isključiti iz cijele  sudske rasprave ili njezinog dijela  „ zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti", ali nigdje ne zabranjuje, da ta ista javnost kada nije isključena sa rasprave, ne smije komentirati tijek suđenja.

Svaki  ozbiljan reformski naum koji želi riješiti krizu hrvatskog pravosuđa mora analizirane odredbe izbaciti iz zakonodavstva jer su  one protuustavna prisila kojom se negiraju sloboda mišljenja i govora i time ugrožava demokratski život zemlje.
   

 Vrhovni sud

   Što i kako rade suci?