Pravni praktikum

NE SUDIMO O PRAVU !

19.02.2009

U vezi problematične  zakonitosti izbora  sutkinje Ustavnog suda RH oglasio se i Pravni fakultet u Zagrebu  sa „ Izjavom za javnost"  koju su potpisali neki od profesora prava (Smerdel, Dika, Kregar, Uzelac i dr) i studenti.

 U „Izjavi"  koja se zalaže u za samostalnost i neovisnost sudstva postoje i slijedeće, po  nama sporne misli:

„Smatramo svojom moralnom dužnošću nastavnika Pravnog  fakulteta, ali i građana koji su svoj život posvetili  pravu, dati ovu izjavu: ne sudimo o pravu, ali smo zabrinuti postupcima i izjavama koje negiraju pravo. O pravu neka sude sudovi neovisno, bez političkih pritisaka, kao treća vlast u RH."

 Zašto profesori prava ne žele suditi o pravu?

Tko će meritorno suditi o pravu, ako to neće biti profesori prava kao vodeći dijelovi  pravne inteligencije?

Što uopće znači suditi o pravu? 

Po nama to je :

• - kritička analiza logičkog i vrijednosnog sadržaja pravnih normi koje su u fokusu istraživanja,
• - proučavanje adekvatnosti pravne regulacije u odnosu na životne procese,
• - na koji se način sudovi tumače i primjenjuju pravo.

Potpisnici  „Izjave" - profesori  prava odrekli su se kritike - koja je najvažnija  za razvoj svake djelatnosti.

 Upravo je manjak pravne kritike našeg zakonodavstva i sudske prakse jedan od razloga zbog kojeg postoji kriza pravosuđa i  nepostojanje vladavine prava u Hrvatskoj.

Za razliku od profesora prava, suci kada obavljaju funkciju suđenja moraju primjenjivati pravnu normu bez kritičke prosudbe njenog  sadržaja. Ako sudac smatra da mora primijeniti normu koja nije u skladu s njegovim vrijednosnim kodom, onda se mora odreći  funkcije suđenja ili primijeniti normu prema njenom smislu.

Kada će neki pravni  historičar za 100 godina čitati knjigu „Građansko parnično procesno pravo" (VII izdanje) kojoj je koautor  jedan od potpisnika „Izjave"  M. Dika,  iz nje neće moći saznati da je u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća postojala velika  kriza pravosuđa. Upoznat će se samo sa jednim solidnim tumačenjem pravnih normi i prikazom sudske prakse u primjeni normi koje taj procesni sistem reguliraju. O sporom i nezakonitom suđenju,  žrtvama pravosuđa, lošim procesnim rješenjima, neefikasnoj organizaciji pravosuđa, nepotizmu, korupciji itd. neće saznati iz te knjige jer te činjenice za njenog koautora ne postoje.

Ako profesori prava ne žele suditi o pravu, tko će to umjesto njih raditi?

Političari koji o pravu malo znaju i koji se prvenstveno rukovode  interesima održanja na vlasti?

Suci koji  su glavni generator krize pravosuđa?

Odvjetnici  čija egzistencija ovisi o radu sudaca?

Novinari skloni koji su nedovoljno pravno educirani?

Tragično je da oni, koji bi trebali svojim autoritetom i znanjem ukazivati u propuste u pravnoj teoriji i praksi i biti vodilje političkim snagama za promjenu, smatraju da njihova djelatnost nije prosuđivanje o pravu.

Tko će prosvjetljivati, ako ne oni koji u svojim rukama drže luč znanja !?