Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
29.04.2008
 |
|
| Milan Kangrga |
„ Danas se pred čovjeka postavlja samo jedno, ali presudno pitanje: Da li će smoći toliko snage duha, da taj život i tu budućnost drži u svojim rukama i da ga dalje unapređuje prema svojem ljudskom liku, to jest prema uzoru najvećih i svih stvaralaca u dosadašnjoj svojoj historiji? "
„Jer, ako vrijeme=život, pa ako baš nikad „nemamo vremena", to jest nemamo vremena ni za sebe, ni za druge, onda to znači da mi sada već - ne živim. Ta će nam žurba po principu apstraktnog ( satnog ) vremena odnijeti život tako brzo, da ćemo se - u najboljem mogućem slučaju- tek na samrtnom času možda sjetiti ili upitati „ kad smo to zapravo u životu imali vremena, to jest „kad smo to i da li smo ikad bar jedan trenutak istinski živjeli ili bili, odnosno - sada već uveliko prekasno - prekorijet ćemo se što nismo u životu zaustavili ni jedan istinski, svoj vlastiti trenutak radosti!"
„Zar je mrtvac onaj koji se nije smjestio ili se nije želio i mogao smjestiti u postojeći svijet? Ili su mrtvaci ostajući u životu - upravo suprotno - oni koji su se već smjestili?! Po devizi: Tko se prilagodi - dobiva i preživljava!?
Uostalom što se može učiniti od smrti koja je već nastupila? Mrtvac ostaje ili ne u sjećanju (drugih). Tu je njegovo jedino preostalo „mjesto". Pitanje je, međutim, što smo za života! Sada, ovdje, u ovom trenutku, koji isto tako može biti smrt, ako nije autentičan život! To je mnogo dublji i značajniji problem, jer zadire u osnovno ljudsko pitanje, što ga nitko ne može izbjeći, naime pitanje o smislu života (tj. o njegovu kvalitetu, kakav bi on još mogao i trebao da bude). Mnogi ljudi žive kao mrtvaci (pogledajmo u te mrtve oči, ugašene poglede što se kreću ulicama!)."
(M. Kangrga: Praksa- vrijeme- svijet, str. 457,427,414-415, Naprijed, Zagreb, 1989)
