Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
08.04.2008
Knjiga „Građansko parnično procesno pravo" (Narodne novine, Zagreb, studeni 2004) autora S. Trive i M. Dike je kapitalno djelo hrvatskog profesorskog prava. Ona je udžbenik iz kojeg su učile i sada uče generacije studenata i pravnih praktičara.
U središtu njene analize koja se proteže na 937 stranica je Zakon o parničnom postupku koji sa svojih 512 članka oblikuje procesno pravnu tehniku čije je poznavanje neophodna pretpostavka za ostvarenje osporenih subjektivnih prava.
Ako se želite ponašati civilizirano i ostvarenje svojih osporenih prava tražiti pomoću suda, morate poznavati i razumjeti Zakon od 512 članaka i pravnu Teoriju od koja se proteže na 937 stranica. Naravno, to nisu sva pravna znanja koja su vam potrebna jer morate znati sadržaj prava koje vam je osporeno i kakvu vam zakon pruža zaštitu.
Ima li boljeg dokaza za tezu o postojanju ekspertnog prava kao vladajuće pravne paradigme?
S ovom knjigom se ne može polemizirati unutar metodologije na kojoj je utemeljena, jer je ona tu superiorna.
Njeni autori su stvorili svoj kelsenovski pravno logički lego svijet koji se sastoji od mnogobrojnih pravnih kockica i figurica. Svaka nova izmjena Zakona ili novo saznanje vrši promjene u njihovom normativnom svijetu skladnosti na način da se jedna kockica zamjenjuje s drugom, ali to ne utječe na postojanje same misaone strukture.
Ulazak u taj svijet je čitanje koje stvara jednu veliku iluziju o načinu kako se prava ostvaruju- neproturječno, efikasno, sa poštenim, stručnim i nekorumpiranim sucima koji imaju veliko pravno znanje da odlučuju o nečijim pravima.
Njena analitika zakonske procesno pravne tehnike služi se u pravilu slijedećim sredstvima:
a) definicijama - određuju se sadržaji određenih pravnih pojmova i procesnih instituta
b) tumačenjima - gramatičko i smisleno određivanja međusobnih odnosa pravnih pojmova i procesnih instituta
c) sudskim odlukama- navode se sažeci odluke u kontekstu obrađivanja određene teme.
Pomoću gore navedenih postupaka dobio se tekst ispunjen pravnim određenjima, obrazloženjima i decizijima.
Na taj način tekst teorije postaje proširenje teksta zakona i čini s njim jedinstveni sistem pravnog znanja u kojem je zapravo nemoguće odrediti gdje počinje Zakon, a završava Teorija i obratno, da li Zakon određuje Teoriju ili Teorija određuje Zakon.
Opisani način mišljenja i pisanja u svijetu prava je kanon, pa se ova metoda kopira na nižim stručnim nivoima pravnog mišljenja.
Navedeno djelo je tipičan uradak profesorskog prava u kojem teorija presudna u stvaranju prava, pa zato i najodgovornija za njegovu smislenost i vrijednost.
Na navedeni postupak mišljenja nadovezuje se jedina moguća pravna didaktika koja od učenika prvenstveno i uglavnom traži reproduciranje opsežnih zakonskih i autoritativnih udžbeničkih tekstova. U tom sistemu učenja i polaganja ispita zadatak studenta (čak i onih koji se nalaze na poslijediplomskim studijima) je da, što uspješnije izlaže naučeni, profesorski pravni tekst.
Nije teško zaključiti gdje su nedostaci ne samo ove knjige, nego čitave građansko procesno pravne teorije i didaktike.
Prije svega tu je prisutan veliki nesklad između teorije i realiteta koji normira Zakon koji Teorija analizira.
Tako s jedne strane postoji harmonični procesni sistem, dok se s druge strane vrtloži životni proces čiji jedan segment apstrahiramo kao krizu hrvatskog pravosuđa.
Ako bi se o našoj pravnoj stvarnosti sudilo na temelju ove knjige, onome koji s krizom nije upoznat, mogao bi o našem pravnom realitetu izvesti pogrešne zaključke.
Kriza hrvatskog pravosuđa kao pojam za knjigu ne postoji.
Neka krizna ispoljavanja knjiga dodiruje ukazivanjem na određene pojedinačnosti koje daju više dojam pravosudnog ekscesa, a ne vrhunca jedne sveobuhvatne krize.
Tako se u okviru razmatranja načela prava na suđenje u razumnom roku ( koje se zadnje obrađuje od svih drugih načela, a po našem mišljenju bi trebalo biti među prvima) navode određeni sporovi hrvatskih građana pred Europskim sudom za ljudska prava iz kojih možemo dobiti podatak o nekom sporu koji niti nakon 25 godina sudovanja nije završio u Hrvatskoj.
Da je kriza pravosuđa ušla u razmatranje ove knjige, autor bi morao postaviti pitanje:
Zašto postoji hrvatska pravosudna kriza?
U tom slučaju bi svoju analitiku morali proširiti na oruđe pravne kritike čija oštrica bi morala biti usmjerena na sve segmente područja svojeg pravnog lego svijeta: zakonske odredbe, sudsku praksu, pravnu teoriju, obrazovni sustav, a to znači na cijelo područje hrvatske pravne paradigme.
„Građanskom parničnom procesnom pravu" nedostaju problematiziranje, pravna kritika i inovacija.
Problematiziranje se odnosi na vladajuću pravnu didaktiku.
Pravo je jedna od ljudskih kreacija koja služi rješavanju životnih problema. Već sam susret norme i života je jedan problem. U tom dodiru nešto mrtvo, umjetno treba primijeniti na drugo životno koje je određeno svojim unutrašnjim pravilima. Pravna didaktika bi trebala biti u osnovi ista kao matematička didaktika. Učenje prava treba biti prvenstveno vježbanje rješavanja pravnih problema - kako određenu normu primijeniti na određeni životni proces. Knjizi nedostaju problemi u formi zadataka, nema primjera kojim bi se pokazale određene pravne tehnike. Student ne može tijekom učenja razvijati svoje sposobnosti i vještine, te provjeriti koliko je on sam sposoban i talentiran za pravnu struku.
Manjak pravne kritike se odnosi na procesno pravne norme i sudsku praksu.
Da li je Zakon na odgovarajući način regulira procesne tehnike? Može li se procesni postupak pojednostaviti? Kako bolje organizirati rad sudova? Koje su to loše sudske odluke ?
Nakon kritike slijedi inovacija.
Ona se odnosi na razvoj prava koje treba korespondirati sa promjenama u realitetu. Kaotičnost života uvjetuje potrebu za inovativno reguliranje. Život stalno nadilazi regule koje postaju neadekvatne i kočnica uspješnom društvenom organiziranju. Zato je inoviranje prava permanentan zadatak - u suprotnom pravo postaje sila koja sprečava društveni razvoj i izaziva ljudsku patnju. U odnosu na procesni sistem inovacija bi trebala biti usmjerena na predlaganje rješenja koja bi ga učinila jednostavnijim, efikasnijim, jeftinijim, razumljivijim. Drugi je problem kako verificirati pravne inovacije. Nešto što na papiru djeluje izvrsno, u praksi može ostati teško primjenjivo. Zato je jedan od glavnih zadataka jurisprudencije da pronađe model eksperimentalne provjere novih zakonskih rješenja, prije njihovih donošenja i njihovih stupanja na snagu.
Kriza hrvatskog pravosuđa se ne može riješiti dok se ne riješi kriza procesno pravnih teorija koje su u jezgri krize.
 |
|
