Pravni praktikum

DA LI JE REFORMA PRAVOSUĐA RJEŠENJE ZA PROBLEM KRIZE PRAVOSUĐA

05.01.2008

Od strane Europske unije određena su Hrvatskoj tri mjerila za otvaranje poglavlja u pregovorima s EU - Pravosuđe i temeljna ljudska prava.

Mjerila se odnose na reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije i poštovanje prava nacionalnih manjina.

U vezi reforme pravosuđa traži se akcijski plan koji mora sadržavati mjere i rokove provedbe, odgovorna tijela i načine financiranja.

Ovdje ćemo se osvrnuti na mjere reforme pravosuđa koje su objavljene na web stranicama Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske ( daljnjem tekstu: MP)

Za MP osnovni preduvjet reforme je „usavršavanje sudaca i državnih odvjetnika te informatizacija cijelog pravosudnog sustava."

Četiri su osnovna područja reforme: zemljišne knjige, edukacija, smanjivanje zaostalih i neriješenih predmeta i stečajevi koja se provodi putem više projekata ( neki od njih su i financirani od strane inozemnih subjekata) kao što su napr.:

• Projekt sređivanja zemljišnih knjiga i katastra
• Projekt tehničke pomoći u vezi stečajeva
• Racionalizacija mreže sudova

Po našem mišljenju web ideje MP-a su dobre, ali nedovoljne za rješenje krize hrvatskog pravosuđa jer su prvenstveno usmjerene na rad sudske organizacije.

Ne znamo što će pisati u novom akcijskom planu za reformu pravosuđa koji traži EU, međutim nismo sigurni, da će on zadovoljiti, ako bude sličan web planu MP-a.

Web planu nedostaje temeljno određenje - u čemu se sastoji kriza pravosuđa i koji su njeni uzroci?

Kriza se manifestira u sporom i nedovoljno kvalitetnom radu hrvatske pravosudne organizacije koja u mnogim slučajevima nije u stanju brzo, ispravno i jeftino odlučivati o povredama prava.

Nabrojat ćemo neke od uzroka krize:

• neadekvatni procesni zakoni opterećeni zastarjelim procesnim rješenjima koje ne mogu pratiti današnju složenost društvenog života koja neminovno proizvodi mnogobrojne sporove ( napr. loši sistemi dostave sudskih pismena, pravo drugostupanjskog suda da vraća predmete prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, umjesto da sam odluči ako smatra da prvostupanjska odluka nije pravilna, ovrhe koje se pretvaraju u parnice, kazneni progoni na temelju nedovoljnih dokaza itd.)
• nedovoljno prosječno znanje pravosudnog kadra koje je prvenstveno posljedica lošeg izbora pravosudnog kadra i pogrešnih formalnih kriterija koji su pretpostavka samog izbora. Ovdje je ključno uvođenje kriterija koji će razlikovati pravnog hohštaplera od istinskog pravnog znalca kakav treba biti sudac. Radno iskustvo i pravosudni ispit kako se danas sprovodi nisu takvi kriterij,
• loša organizacija sudskog posla i praćenja rada sudaca koja se ne vodi po principima modernog menadžmenta. Predsjednik Vrhovnog suda RH bi trebao znati da se neki proces vodi preko trideset godina i odmah poduzeti mjere da se takva pravosudna sapunica promptno okonča,
• male plaće u pravosuđu koje otvaraju prostor korupciji. Plaća mora biti tolika da sucu osigura iznad prosječnu egzistenciju.
• odvjetničke tarife koje stimuliraju višegodišnja parničenja i koje ne vrednuju rad prema satnici utrošenoj na pojedinim predmetu, nego prema vrijednosti predmeta spora. Ne postoji to pravničko znanje koje bi odvjetniku dalo moralno pravo da jedan podnesak naplati 100.000,00 kn,
• javno bilježnički monopol koji je od jednog pisarskog posla za koje potrebno prosječno znanje stvorio jedno od najlukrativnijih zanimanja. Ovaj monopol prvenstveno uvjetuje neopravdanu skupoću pravne zaštite.

Ako se usporede gore navedeni uzroci sa mjerama MP-a, onda se lako da zaključiti da mjere MP-a neće riješiti krizu.

Uzroci ukazuju da postoje važan žarišta krize izvan same sudske organizacije, te da reforma pravosuđa neće moći provesti bez šire reforme pravnog sistema kojeg je sudstvo samo najvažniji dio.

Zgrada Ministarstva pravosuđa