Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
23.12.2007
|
|
Nenad Lukić - sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu - donio je presudu kojom je Predrag Matvejević osuđen uvjetnom kaznom zatvora u trajanju od pet mjeseci, a koja se neće izvršavati ako osuđeni u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
Presuda je objavljena dana 28.11. 2007. god. u „Jutarnjem listu."
Njen sadržaj nije izazvao nikave reakcije medijske javnosti premda :
- presuda predstavlja kaznenopravni obračun sa slobodom misli,
- Predrag Matvejević je nezakonito osuđen i na taj način je postao žrtva pravosuđa,
Presuda je opsežna i zauzela dvije gusto štampane novinske stranice.
U svhu njezine analize ukratko ćemo pokušati iznijeti najvažnije činjenice:
 |
Kazneni postupak protiv Matvejevića pokrenuo je Mile Pešorda kao privatni tužitelj koji je smatra da ga je Matvejević vrijeđao i klevetao na način što je u „Jutarnjem listu" dana 10.11. 2001.god. „na stranicama 30, 40,41 pod naslovom MATVEJVIĆ: NAŠI TALIBANI", proglasio „Talibanom", „kvislingom", „poticateljem zločina", osobom kojoj bi trebao suditi neki poseban viši sud od Haga", te napisao slijedeće neistinite i uvredljive tvrdnje koje štete ugledu privatnog tužitelja i to:
„ Sarajevo ne može lako zaboraviti tolike svoje građane koji pogiboše od granata u ulici Vase Miškina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira ; raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušavali svim sredstvima proturiti, te navesti nekog da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.
Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kada bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Hagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Europi sudili kvinsliškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za sve što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao „vožda" (Dobricu Ćosića i njegove skutoonoše), onoga koji je podržavao „vrhovnika" i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onoga koji je držao mikrofon pod bradom guslara i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek pokušavaju opravdati: Matiju Bečkovića koji je unesrećio svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je i čak svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao „posrbicama" te zajedno s njima, mnoge druge."
U svojoj obrani P. Matvjević je, između ostaloga, rekao ( navodimo iz obrazloženja presude) je da:
- „ tekst za koji ga se optužuje je reakcija na tužiteljev tekst „Posrbica gori od Srbina" u kojem se njega i Sidrana spominje kao „zatornike imena i slobode" unatoč tome što je u svojoj karijeri branio desetine pisaca što domaćih što stranih, što je u vrijeme Vukovara pisao pismo predsjedniku Mitterrandu i upozorio ga da spasi Dubrovnik",
- je protiv „društvene amnezije koja želi izbrisati ono što se prije činilo i pisalo tako da se ne vrednuju stvari, osobe i politike,"
- nije privatnog tužitelj odredio kvislingom, nego „kako su se nakon Drugog svjetskog rata postojali sudovi časti, a ne da se netko procesuira i zatvara, već da se ostvari moralna odgovornost,"
- da se ga se ne može "suditi za njegovo mišljenje" jer „izraziti svoje mišljenje smatra pravom angažiranog intelektualca u Europi,"
- M. Pešordu svrstava među one „koji su stvarali jedno stanje koje je poticalo na zločin."
Privatni tužitelj M. Pešorda smatra:
- sve što je okrivljeni napisao je notorna neistina „usmjerena rušenje njegove časti, ugleda i dostojanstva",
- „tekst i navode o njemu iskazane od strane okrivljenog , GRADNJOM ČUDOVIŠNE ZGRADE pod kojom bi trebao biti pokopan kao čovjek, humanist i hrvatski pjesnik",
- u njegovm tekstu „Posrbica gori od Srbina" nije smatrao da naslov teksta obuhvaća književnika Abdulaha Sidrana opkoljenog u Sarajevu", te da „okrivljeni, iznoseći notornu neistinu kako je on Abdulaha Sidrana nazvao „posrbicom", smatra nedvojbeno verbalnim političkim antetatom protiv njega, kao hrvatskog pisca, hrvatskog državljanina neupitne europske opcije",
- da je „ riječ „Taliban" uvredljiva i klevetnička, jer smatra da je kroz tu riječ okrivljeni na drugi način rekao da je ekstremist, širitelj mržnje, spreman počiniti i najveći zločin. Ne smije se zaboraviti da je klevetnički napad okrivljenog na njega izašao u trenutku i u kontekstu groznog talibanskog zločina počinjenog nad Amerikom i nad čovjećnošću."
U sudskom postupku dokazane su slijedeće bitne činjenice :
- P. Matvejevć je napisao članak pod naslovom „MATVEJVIĆ: NAŠI TALIBANI" u kojem M. Pešordu označio metaforički kao jednog od talibana kojem bi trebao suditi moralni sud kao osobu koja je svojim intelektualnim radom poticala na zločin,
- Mile Pešorda je u tekstu iz 1993.god. „Posrbica gori od Srbina" P. Matvejevića i Abdulaha Sidrana prozvao „posrbicama gorim od Srbina."
Sudac N.Lukić je zaključio da je od strane P.Matvejevića počinjeno kazneno djelo uvrede i klevete i osudio ga je gore navedenom kaznenom sankcijom.
 |
 |
Zašto se Matvejvićeva kritika jednog duhovnog stanja i vinovnika tog stanja (mržnje i poticanja na zločin ) okvalificirana uvredom i klevetom, pošto je sud utvrdio da je M. Pešorda zaista u trenucima napada Srba na Sarajevo Sidrana i Matvejevića proglasio „posrbicama koji su gori od Srbina?
Sudac smatra da Matvejević izraz taliban:
„upotrebljava na uvredljiv i klevetnički način, dakle u negativnom pojmu" te da „objavljeni članak kao cjelina s naslovom i tekstom dobivaju cjelokupni smisao, a to je označavanje oštećenog u „pogrdnom, omalovažavajućem, uvredljivom i klevetničkom smislu."....... „ Upotrebljavajući pojam "Taliban" u kontekstu koji sud smatra da ga je okrivljeni u odnosu na oštećenog upotrijebio, zaključuje da je okrivljenom bila namjera omalovažavati osobu tužitelja ne poštujući ljudsko dostojanstvo". ..." A kako je kleveta iznošenje ili pronošenje nečega neistinitoga za drugog što može škoditi njegovoj časti i ugledu, a okrivljeni je za tužitelja iznio nešto neistinito, naškodio je njegovoj časti i ugledu putem tiska jer je na taj način i kleveta postala pristupačna većem broju osoba."
Sudac zaključuje da je Pešordin tekst isto tako uvredljiv i klevetnički za P. Matvejevića, ali da Matvejević krivo postupa jer se na klevetu odgovara klevetom. Istiće da je:
„Pešordin tekst u tim vemenima doprinio klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda," međutim „ sama klima netrepeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovjesti i ne mora značiti poziv na zločin, te da se takva nesnošljivost pripadnika jednog naroda i vjeroispovjesti izjednačuje sa nekom od karkateristika „Talibana" u negativnom dijelu tog pojma".
Poziva se na filozofa E. Fromma koji se rekao da „ sloboda odovornost", pa je „okrivljeni morao paziti „ da ostvarujući svoje pravo na slobodu govora neugrozi pravo drugoga tj. privatnog tužitelja i da mu ne ugrozi čast i ugled, odnosno dostojanstvo."
Smatra da u ovom slučaju zbog načina izražavanja i okolnosti jasno proizlazi da je namjera o optuženog bila da povrijedi ugled ili čast okrivljenog, pa se ovom presudom sankcionira
„pomanjkanje odgovornosti okrivljenog i neprihvatljiv način izražavanja izvan njegova prava za slobodnim izražavanjem, što je gledajući okolnosno rezultiralo činjenicom da je okrivljeni, kao oblikom krivnje, postupao s izravnom namjerom."
Ovu presudu smatramo velikom pogreškom, jer je, prije svega, povrijeđeno ustavno pravo na slobodu misli.
Iz opsežnosti presude se vidi da je u njenu izradu uložen golem trud i da je sudac bio svijestan da je okrivljen bard hrvatke kuture. Svi su pred zakonom jednaki i nitko nema veća prava bez obzira na svoje sposobnosi i radna dostignuća.
Međutim, u cijelom predmetu nalazi se jedna zamka, a to je suđenje na temelju morala koje je neprihvatljivo u društvo u kojem vlada princip vladavine prava i gde se druge ne smije osuđivati za moralna uvjerenja koja nisu inkorporirana u pravni sistem.
U postupku je postalo je ključno moralno vrednovanje postupaka okrivljenog koje je pretpostavka da se dobije odgovor na slijedeća pitanja:
Da li je netko taliban u pogrdnom smislu te riječi, ako širi duhovnu klimu netrepeljivosti, šovinističkog omalovažavanja i nesnošljivosti? Potiče li na taj način druge na zločin? Trebaju li te osobe moralno odgovarati ?
Sudac Lukić smatra da ne jer po njemu:
„sama klima netrepeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovjesti i ne mora značiti poziv na zločin, te da se takva nesnošljivost pripadnika jednog naroda i vjeroispovjesti izjednačuje sa nekom od karakteristika „Talibana" u negativnom dijelu tog pojma."
Za ovaj zaključak, da sama klima netrepeljivosti, šovinstičkog omalovažavanja itd. ne mora značiti poziv na zločin, sudac ne iznosi nikakav dokaz i niti logičko utemeljenje. Radi se isključivo njegovom moralnom vrednovanju, koje je drugačije od Matvejevićevog, a iz kojeg proizlazi cijela osuđujuća presuda. Da je vrijednosni sud od strane Lukića bio drugačiji, Matvejević bi bio oslobođen od optužbi.
Sudac Lukić ima osobno pravo da na navedeni način ocjenjuje Pešordino djelovanje, ali njegova moralna uvjerenja nisu obvezatna za druge pripadnike društva koji isto imaju pravo na svoja moralna uvjerenja.
Problem je u tome što sudac Lukić ima moć i što putem nje svoja moralna uvjerenja nameće kao opće obvezujuća i osuđuje čovjeka drugačijih moralnih uvjerenja. Posebno napominjemo, da se ovdje radi o moralnim vrijednostima koja nisu ukorporirane u pravni sustav - da li je taliban onaj koji širi klimu netrepeljivosti te da li time time potiće na zločin!?
Sudstvo ne bi smjelo nametati moralna uvjerenja u spornim slučajevima u kojima ne postoji društveni konsenzus, a pogotovo kad se radi o velikim povijesnim temama. Sam rat u Bosni i Hercegovini je sigurno takva tema o kojoj će se pisati više ili manje emotivno i stručno.
Pešorda je trebao odgovoriti Matvjeviću putem najjačeg oružja: pisane riječi - argumetirano, literarno, metaforički s ciljem da dokaže da je njegova duhovna djelatnost u ratno vrijeme bila usmjerena ka humanim ciljevima. Tako se najbolje brani dostojanstvo pisca koji smatra da je neopravdano napadnut.
Mi, kao i Marvjević, koji je analiziranom presudom postao žrtva pravosuđa, smatramo da je potrebno moralno osuditi sve one koji su širili nesnošljivost i šovinističko omalovažavanje jer su time u drugima - manje obrazovanima, primitivnma, kulturno zaostalima - svojim autoritetom kojem se vjerovalo, stvarali moralne vrijednosti koje su ih pretvorile u barbare koji zlostavljaju, siluju, ubijaju i tako prazne svoje mržilačke kapacitete.
 |
