10.08.2008
„ Ispostavilo se da je te zlokobne godine Andrej Januarević (kako čovjek zaželi da mu se jezik zaplete: Jaguarević) Višinski održao predavanje, postalo otada slavno u krugovima stručnjaka. U duhu najtananije logike ( koja se ne dozvoljava ni državnim podanicima, ni danas elektronskim mašinama, jer za njih je da-da, ne-ne), on je podsjetio da apsolutnu istinu u odnosu na ljude nikada nije moguće ustanoviti, moguća je samo relativna.
Odatle on pravi korak na koji se za dvije hiljade godina pravnici nisu smjeli usuditi: on izjavljuje da, prema tome, ni istina do koje dolazi istraga i sud nije apsolutna nego samo relativna. S tog razloga, kada potpisujemo smrtnu kaznu, mi nikada i ni na koji način ne možemo apsolutno biti sigurni da smo kaznili krivca, već samo u granicama približnosti, uz izvjesne pretpostavke, u izvjesnom smislu. Možda je ova dijalektička utjeha i Višinskom isto toliko bila potrebna koliko njegovim slušateljima. Onda kada je sa podija tužitelja vikao: „Neka ih sve pobiju kao bijesna pseta", on je vrlo dobro, sa svojom zloćom i inteligencijom, znao da su optuženi nevini.
Iz ovoga konkretno proizlazi da je traženje dokaznog materijala apsolutne vrijednosti (on je sasvim relativan) i nepobitnih svjedoka ( i oni mogu proturječiti) čisto traćenje vremena. Što se relativnih, približnih dokaza tiče, njih istražitelj može lako naći i bez ikakvog dokaznog materijala i bez svjedoka, ne izlazeći iz kancelarije, „oslanjajući se ne samo na svoju inteligenciju nego i njuh člana Partije, na svoju moralnu snagu ( na premoć onoga tko je dobro spavao, dobro jeo i nije bio tučen) i na svoj karakter" (to jest volju da bude surov).....
Tako se, razvijajući po spirali, naša avangardna pravna nauka vratila na antička ili srednjovjekovna načela. Poput srednjovjekovnih krvnika, naši istražitelji, naši tužitelji, naši suci, svi su se složili da priznanje okrivljenoga prihvate kao glavni dokaz krivnje."
A. I . Solženjicin : Arhipelag Gulag - „Rad" Beograd - str. 87, I dio
| |
|
| A.I. Solženjicin |