14.06.2009
Objavljen je novi Zakon o sudovima.
Zanima me kako je uređena odgovornost sudaca.
Iz svega pročitanoga može se izvesti ovaj zaključak - jako komplicirano, što znači: razvodnjeno i neefikasno.
Suci niti ubuduće neće morati imati osjećaj da njihove pozadine grize pit bull tržišta koji nesposobne uklanja, a uspješne nagrađuje.
Ako presuda donesena u procesu o kojemu pišem bude ukinuta zbog svoje nezakonitosti, hoće li i kako će Sutkinja odgovarati (zbog materijalne i nematerijalne štete koja mi je donesena)? Njezin propust će vjerojatno biti samo statistički zabilježen, a ona će mirno spavati i svoju statistiku će moći popraviti kroz više drugih, uspješnijih, presuda, ali neće odgovarati zbog svoje stručne nekompetencije koju je pokazala u mojem procesu.
Zakon je odredio da će sâmi suci sebi odrediti metodologiju za ocjenu svojeg rada. Skeptičan sam da će oni sami sebi nametnuti stroge kriterije profesionalnosti i znanja kao glavne kriterije za ocjenu rada pojedinoga suca te da će se ti kriteriji primjenjivati.
U samom postupku imenovanja za pojedinoga suca polazi se od formalnih kriterija koji se prvenstveno odnose na radno iskustvo nakon položenog pravosudnog ispita.
Što je to pravosudni ispit?
To je težak ispit, ali njegova težina nije uvjetovana time da se od kandidata traži visoki stupanj kreativnosti i umijeće rješavanja pravnih problema, nego se provjerava uspješnost reprodukcije pravila iz raznih područja prava. Pomoću njega se ne može provjeriti koliko je netko sposoban uspješno raditi kao pravnik, a kamoli može li obavljati sudačku dužnost.
Čudna je zakonska odredba da za predsjednika Vrhovnoga suda može biti imenovana osoba i profesor Pravnoga fakulteta, ali samo onaj koji je položio pravosudni ispit.
Da li si možete predočiti profesora kaznenoga ili građanskoga prava kako polaže pravosudni ispit prava pred ispitivačima koji su neki od njih bili njegovi studenti?
Iz zakona proizlazi da pravnik, koji je nakon dvije godine dana pravosudne prakse položi pravosudni ispit može biti sudac Općinskoga suda, a profesor Pravnoga fakulteta ne može.
Ovakva smiješana mogućnost proizlazi iz mistificiranja pravosudnog ispita koji je glavni kriterij za ulaz u sudačku elitu.
I ja sam prošao golgotu učenja i polaganja te bedastoće jer mi je već dosadilo gledati zabrinute poglede pravnika i laika kad sam rekao da ga nisam položio. U njihovim očima odmah sam manje vrijedio i znao.
Što se tiče odgovornosti sudaca važna je još jedna činjenica na koju mi je ukazao odvjetnik iz mojega procesa.
U knjizi Odšetno pravo Ivice Crnića (suca Vrhovnoga suda Republike Hrvatske) navodi se jedna odluka Vrhovnoga suda RH ovoga sadržaja:
Država ne odgovara trećim osobama za štetu koju nanese sudac pogrešno primjenjujući zakon ako je pogrešna primjena zakona isključivo rezultat pogrešnoga pravnog shvaćanja.
Vrlo problematičan stav i njegovo apsolutiziranje vodi u neodgovornost.
Postoje komplicirani pravni slučajevi za koje nema dovoljnoga normativnog uporišta, a sudac mora donijeti odluku. Ako viši sud ukine ili preoblikuje takvu odluku, ne mora značiti da je onaj sudac na višem sudu kreativniji i educiraniji - on je samo moćniji. U tim slučajevima bilo bi neodgovorno prozivati suca zbog različitoga pravnog shvaćanja.
Međutim, takvi slučajevi nisu česti.
Krizu pravosuđa prvenstveno generiraju nestručne, logički promašene i zakonski neutemeljene odluke pojedinih sudaca koje predstavljaju jasno kršenje propisa. U takvim slučajevima, koja se svode na pogrešnu interpretaciju prava, morala bi postojati odgovornost sudaca. Što je posao suca nego da pravilno tumači propis? U suprotnome bi liječnici mogli biti oslobođeni odgovornosti za pogreške u liječenju, građevinari za rušenje zgrada, itd.
Osim navedenoga, ako Vrhovni sud smatra da suci ne mogu odgovarati za štetu zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, da li smiju druge osuđivati zbog različitog pravnog shvaćanja, kao što je mene Sutkinja osudila uvjetnom kaznom zatvora!?
 | |
| Vrhovni sud u Zagrebu |
