Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
01.12.2007
„Iako Ustav ne precizira kome bi Mesić u ovakvoj situaciji morao prvo ponuditi mandat za sastavljanje vlade, običaj u zemljama Europe nalaže da se mandat prvo ponudi onome tko ima većinu, odnosno onome tko je pobjednik izbora."
Ove riječi Petra Klarića - predsjednika Ustavnog suda RH - objavio je „Jutarnji list", a pošto ih on nije demantirao, smatrat ćemo ih istinitim. One se odnose na postizbornu situaciju u Hrvatskoj u kojoj nijedna politička stranka nije dobila apsolutnu većinu zastupničkih mandata, pa je neophodno formirati koaliciju koja će budućoj vladi osigurati većinu u Hrvatskom Saboru.
Za razliku od predsjednika Ustavnog suda, mi smatramo da je Ustav RH precizan u regulaciji postupaka Predsjednika Republike.
Čl. 97. stavak 1. alineja 3. određuje da Predsjednik Republike:
„povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika."
Pošto hrvatska javnost zna raspodjelu zastupničkih mjesta u Hrvatskm saboru ( nitko nema većinu za vladanje), Predsjednik Republike pravilno radi kada ne sluša Predsjednika Ustavnog suda i prvo obavlja konzultacije sa šefovima izabranih političkih stranaka i individualnim zastupnicima.
Kada postoji jasna ustavna odredba, Republiku Hrvatsku ne vežu nikakvi neodređeni europski običaji (može se govoriti o običajima određenih zemalja u Europi), a niti domaći običaji koji ne postoje.
Ustavna norma je jača od svakog običaja što je posljedica stoljetne borbe u kojoj je zakonsko, racionalno pravo u građanskom društvu zamjenilo običajno pravo kao vladajućeg regulatora društvenih odnosa.
Njena obvezatnost ne proizlazi samo zbog činjenice što je ustav najvažniji akt određene zemlje, nego iz dominantnog vrijednosnog sustava koji racionalnoj, umnoj regulaciji čije su glavno sredstvo zakoni daje primat nad uređenju koje se bazira na navici i iskustvu koji, kada su dominantni, sprečavaju inovativnost, a time i društveni razvoj.
Društvena kompleksnost iza koje stoji moralna kompleksnost kao posljedica različitih vrijednosnih sustava koji paralelno egzistiraju u svakom društvu slobode i vladavine prava, onemogućava formiranje običaja koji bi bili obvezni za sve i kao takvi imali legitimitet regulacije.
U sukobu pojedinih morala, vladajući moral postaje onaj koji je racionalno - legislativnim postupkom transformiran u pravne norme na čije poštivanje primorava sila države.
Običajima preostaje da žive kao određeni uspjeli obrasci komunikacije i ponašanja koji smjeraju na održanje ljudske uljudnosti i solidarnosti ili kao bitne odrednice života različitih subkulturnim skupina kao izraz njihovog identiteta.
