Portal za promicanje kritičke i humane pravne prakse
05.01.2008
|
Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3565/2007 odbačena je ustavna tužba u kojoj je njen podnositelj tražio da se ukine pravomoćna sudska presuda Županijskog suda donesena u kaznenom postupku.
Podnositelj tužbe smatra da, iako je osporena presuda donesena u njegovu korist jer je odbijena žalba Općinskog državnog odvjetništva i time potvrđena prvostupanjska odluka kojom je oslobođen od odgovornosti za kazneno djelo za koje je bio optužen, Županijski sud je istovremeno povrijedio njegovo ustavno pravo određeno u čl. 28 Ustava u kojem je određeno:
„Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."
Županijski sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostaloga , naveo slijedeće:
„ ...već se u stvari radilo o bančinom samovlasnom prisvajanju njenog prava u vidu navedenih potraživanja prema oštećeniku, a za koja su u banci smatrali da im pripadaju, što bi pak upućivalo na postojanje kaznenog djela samovlasti iz čl. 429.st.1. KZ-a."
Za podnositelja ustavne tužbe je protuzakonit i protuustavan stav Županijskog suda, da činjenični opis djela upućuje na postojanje "kaznenog djela samovlasti" jer predmet kaznenog postupka nije bilo utvrđivanje odgovornosti za kazneno djelo samovlasti , nego se je provodila trogodišnja pravna tortura za drugo nepostojeće kazneno djelo. Nakon što je prvostupanjski sud konačno utvrdio da podnositelj ustavne tužbe nije kriv za djelo za kojega se optuživalo, drugostupanjski sud je u svojem obrazloženju podnositelja ustavne tužbe odredio sumnjivog za počinjenje drugog kaznenog djela.
Ustavni sud je zaključio da „ ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari" i zato je odbacio tužbu.
Zašto?
Sud je prvo naveo sadržaj odredbe iz čl. 32 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koja određuje:
„Ustavni sud će rješenjem odbaciti...ustavnu tužbu ako nije nadležan za odlučivanje...i u drugim slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari".
Nakon navođenja pravne norme, sud je ukazao na činjenice zbog kojih je primijenio citiranu normu i odbacio tužbu:
„Utvrđeno je da je presuda donesena u korist podnositelja, te da podnositelj podnosi ustavnu tužbu samo radi dijela obrazloženja koji glasi "već se u stvari radilo o bančinom samovlasnom prisvajanju njenog prava u vidu navedenih potraživanja prema oštećeniku, a za koja su u banci smatrali da im pripadaju, što je bi pak upućivalo na postojanje kaznenog djela samovlasti iz članka 329. stavka 1. Kaznenog zakona."
Na kraju rješenja zaključak:
„Budući da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, riješeno je kao u izreci."
Što nedostaje u obrazloženju Ustavnog suda?
Odgovor na pitanje zašto ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
Sud je s jedne strane naveo pravnu normu i činjenice na koje je tu normu primijenio, ali nije odgovorio zašto te činjenice nisu pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
Zašto pravilno citirano obrazloženje, u kojem je Županijski sud u oslobađajućoj presudi, istovremeno osumnjičio podnositelja ustavne tužbe za drugo kazneno djelo za koje on uopće nije bio niti optužen - nije pretpostavka za odlučivanje o biti stvari!?
Podnositelj ustavne tužbe kao jedan od argumenata za njenu osnovanost naveo i mišljenje prof. V. Bayera koji je u svojoj knjizi Kazneno procesno pravo (I dio, Zagreb 1995), tumačeći smisao pretpostavke nevinosti, između ostaloga naveo:
„ Osoba koja je u času donošenja presude ostala opterećena izvjesnim dokazima koji nisu bili dovoljni da uvjere sud u njezinu krivnju mora biti potpuno oslobođena, jer se ne može dopustiti da postoje građani neizvjesnog pravnog položaja: niti nevini niti krivi, zapravo sudski utvrđeni sumnjivci. Takav vrlo nezgodan pravni položaj ne može se danas trpjeti, jer je društvo dužno svakome dati pravnu sigurnost. Ne samo, dakle da se i u ovakvim "sumnjivim slučajevima" mora izreći oslobađajuća presuda, koja u svojoj izreci ( dispozitivu) ne ostavlja okrivljenika sumnjivim, nego se niti u obrazloženju presude ne smije ništa navesti što bi na okrivljeniku ostavilo ikakvu sumnju."
Sud nije obrazložio zašto nije prihvatio navedene argumente i mišljenja.
Zato smatramo da se radi o arbitrarnoj ili samovoljnoj odluci koja nema logičko uporište, pa nije utemeljena u pravu na koje se poziva.
