Arhiva

11 GODINA MANIPULACIJE I KORUPCIJE

05.12.2007

 

                                             

Hrvatskom kruži brošura „11 godina manipulacije i korupcije" u kojoj se opisuje pravna borba  „prevarenih i pokradenih" dioničara „Euroherc osiguranja d.d. Zagreb (Makarska)" u kojoj oni traže, da im se vrate, po njihovom mišljenju nezakonito oduzete dionice  navedenog društva.

U brošuri se opisuje višegodišnji pravni  košmar koji je - po nama - posljedica:

  • - slabe formalizacije osnovnih pravnih poslova iz kojih su proistekli sporovi - izvršen je prijenos dionica u svrhu jamstva za povrat kredita - nejasno je kako su dionice mogle biti jamstvo ako su odmah prenesene na kreditora i to prije nego je kredit isplaćen,
  • - dugog suđenja u sporovima koji su jednostavni - treba odlučiti o nezakonitosti određenih radnji,
  • - nedostataka Zakona o parničnim postupku koji dijelom omogućuje sporo suđenje jer dozvoljava komotan rad žalbenih sudaca koji, kada povodom žalbe uoče nedostatke u prvostupanjskim odlukama., njih samo ukidaju, umjesto da odluče o cijelom sporu.

Nećemo se upuštati u analizu sporova jer  pravne interpretacije iz brošure pate zbog određenih nedostataka. Kada autori iznose svoj stav da su dionice nezakonito oduzete  ne navode propis koji je povrijeđen i zašto je on povrijeđen. Takav način argumentacije - iznošenja stavova bez njihovog utemeljenja u propisu, dokazu ili logici ( koji je kronična boljka mnogih hrvatskih pravnika koji ne znaju razlikovati pravne činjenice od životnih činjenica te ih  staviti u odnos sa određenom pravnom normom) brošuri umanjuje uvjerljivost, pa je njen glavni nedostatak slaba i komplicirana stručna elaboracija.

Ono što nas interesira su razlozi zašto sudovi nakon 11 godina nisu pravomoćno riješili jednostavan spor o tome da li su dionice nezakonito prenesene s jednog pravnog subjekta na drugi.

Upravo ova sporost otvara sumnju na korumpiranost sudaca (što sugerira brošura, ali ničim ne dokazuje) odnosno na njihovo neznanje.

Ako je točna tvrdnja da već jedanaest godina traju postupci pred različitim sudovima u tako jednostavnom sporu, postavlja se pitanje odgovornosti sudaca za tako dugi rok suđenja u ovom i  mnogim drugim sporovima.

Odgovornost sudaca za način suđenja je temeljni uzrok  krize hrvatskog pravosuđa.

Kada govorimo o odgovornosti sudaca mislimo na odgovornost za pogrešene i nezakonite odluke koje su posljedica neznanja, bez obzira da li se radi o prvostupanjskim ili višim sudovima. Međutim, za takvo utvrđivanje odgovornosti postoji velika prepreka u odredbi iz čl. 121 st. 2  Ustava RH :       

„Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti  pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje i ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju  zakona od strane suca koje je kazneno djelo."

Nezakonite presude su prvenstveno rezultat pogrešnog mišljenja pojedinih sudaca.  

Da li navedena ustavna odredba zabranjuje pozivanje na odgovornost suca koji zbog slabog znanja ili nedostatne logičke operacionalizacije slabo sudi?

Općenita formulacija „mišljenje" upućuje na apstraktne forme mišljenja kojim s operacionalizira u suđenju: poimanje, suđenje, zaključivanje i dokazivanje. Ove forme upotrebljavaju različite oblike znanja - kao skup određenih autoritativnih sudova o nekom predmetu. U sudskom postupku najvažnije je pravno znanje koje uvjetuje pravilnu upotrebu misaonih formi. Međutim, samo pravno znanje, iako najvažnije,  nije jedini faktor koji je potreban za pravilno suđenje. Pravno znanje treba znati logičko-hermeneutički primijeniti na životno-pravni supstrat koji je sadržaj određenog sudskog spora.

 Za pravilno suđenje je zato neophodno: pravno znanje i umijeće njegove primjene.

Pravno neznanje i nedovoljna logičko - hermeneutička sposobnost moraju biti podvrgnuti odgovornosti. Njihov nedostatak je znak da ne postoji  ekspertnost u osobi koja sudi. Greške koje su posljedica neznanja ili nedovoljnog logičkog kapaciteta moraju biti sankcionirane - u protivnom bi sudački poziv bio normiran kao jedina profesija u kojoj se može stručno griješiti, a da se za to ne odgovara.

Za uspješnu provedbu reforme pravosuđa čiji je glavni cilj da se zakonito i brzo odlučuje  neophodno je iz sudačke organizacije otpustiti osobe koje nisu pravni eksperti.  Pretpostavka za takav  postupak je drukčije ustavno normiranje gore navedene ustavne odredbe.

To nije jedina mjera reforme.

Jednako je važna promjena kompliciranih i neefikasnih procesnih zakona, reorganizacija  i informatizacija rada pravosudnih tijela i adekvatno materijalno nagrađivanje sudačke profesije.

Drugo je pitanje tko će te mjere provesti, po kojim kriterijima i u kojem postupku ?

Da li su za to sposobni oni koji suj idejno i praktično kreirali ovaj pravosudni sistem  čiji dijelovi jednostavne sporove rješavaju jedanaest godina?